Lovokradica

subota, 05.02.2011.

bome se napatila u životu

Još davnih godina, dok su Bogovi hodali zemljom, dok sam bio malo dijete i dok su svi bili veći od mene, jedini zadatak koji mi je Bog tada zadao jest da gledam što rade stariji i da pamtim. Kao nekakav priljepak sam se držao bakine suknje i s njom hodočastio po svim svetim mjestima njezine uže i šire obitelji. Doznao sam sve, od imena grma u kojem ispod istog panja svake godine nađeš pet vrganja, do mjesta gdje se susjed slupao sa Fićom i ostavio ženu i petero djece iza sebe. Pokazala mi je i rasklimanu dasku na sjeniku kuda se provlačila da bi otišla do moga djeda. Vodila me je do kuće njezine neve koja se nalazi blizu, ali cestom je jednostavno nemoguće doći jer je obilazila 5 brda. Uglavnom, sa njom je bilo sve samo ne dosadno. A nije bilo ni interneta, ni struje, ni vodovoda, ničega.

Svaki dan smo negdje išli. I jednom prilikom smo ostali dugo i pao je mrak. Put do kuće išao je kroz šumu. Rekao sam joj da se bojim mraka. Ona me pogledala, i pitala me: a čega ima u mraku janje moje? Rekoh: vještica, babaroga, duhova, i ono čudovište iz filma Superinframen. Čučnula je i rekla umirujućim glasom: "i ja sam bila mala, i moja majka je mene vodila tim putem, i njezina majka je nju vodila, i majka njezine majke, i sve majke oduvijek su išle tim putem i vodile svoju djecu. Po danu i noći. Po kiši i suncu. Po toplom i hladnom. Po sreći i nevolji. Polako i brzo. Smijući se i plakajući. Išle po vijesti ili su nosile vijesti. Pozvane ili su zvale. I nikada nitko nije nastradao, nije sreo neko čudovište, ili se preplašio nečega. U šumi živi drveće i razne životinje koje se boje čovjeka više nego mi njih." Htio sam ju pitati za vukove ali me je preduhitrila i rekla je da ponekad kada zapadne visoki snijeg, vukovi se spuste sa planina i traže ovce ali ih ona nikada nije vidjela. Čula ih je, ali ih vidjela nije. A i po snijegu se rijetko ide nekuda daleko jer je ionako tada teško hodati. Ne mogu opisati taj trenutak kada je moja baka za cijeli moj život odagnala strah od mraka. U momentu kada se skoro izgubila svjetlost kuće, a fenjer nismo imali, pitala me je: "želiš li znati što je to ništa?" Odgovorio sam potvrdno. Tada mi je rekla: "Zažmiri i kreni. To što vidiš oko sebe, to je to." Držeći me za ruku hodali smo kroz šumu a ja sam dugo žmirio i slušao šuštanje lišća po kojem smo hodali. Nakon nekog vremena je rekla da otvorim oči i da pogledam oko sebe. Pitala me je što vidim. Rekao sam puno sjena. Bila je vedra noć bez mjesečine i nazirali su se obrisi drveća. U tom trenutku, mi je pustila ruku i i tiho šapnula: "Oko tebe nema ništa osim drveća. Sjene su tu da prepoznaš gdje je staza. Inače samo ti i ja, dvije bene, idemo ovako kasno kroz šumu. Sve životinje spavaju, jer se za novi dan treba odmoriti. Ti i ja smo sutra u polju, a životinje će ići već kuda moraju ići."

Nisam išao u vrtić. Do osnovne škole sam bio sa bakom. Što u gradu, što na selu. Nije znala niti čitati, niti pisati. Htjela je ići u školu, ali nije mogla. Imala je devetoro djece. Četvero djece joj je umrlo od jedne do 8 godina starosti. Deda je uvijek imao neke svoje "muške" poslove i nikada ga nije bilo. Nikada nije bila zaposlena. Nije imala mirovinu. Nije dobivala socijalnu pomoć. Nije se žalila.

Rodila se tiho, živjela je tiho, i umrla je tiho. Rađala je i pokapala, držala 4 ćoška kuće, sijala, orala i žela, nosila vodu sa izvora svaki dan, strepila je nadamnom kada sam bio bolestan, bodrila me kada sam kretao u nešto novo. Rođena da radi i da pati. Rođena da šuti.
Od te žene nikada nisam o nikome čuo lošu riječ. A jedino sredstvo s kojim me je smirivala, uveseljavala, kažnjavala, bio je razgovor.

Život me je odveo vrlo daleko u mnogim segmentima od mojih korijena. Ne fizički daleko, ali u svoj svojoj neizvjesnosti život je jedno predivno iskustvo koje moram osjetiti do zadnje sekunde. Danas sam shvatio, jedino što radim sa svojim djetetom, sa mojom malom princezom, sa mojom jedinom srećom, sa svojom kćerkom, samo razgovaram. Razgovaramo i otkrivamo svijet. Rijeka, stari grad, cesta, drvo, cvijet, izvor, šuma, krov, zid, slova, brojke, nebo, oblak, potok, miš, mačka, čovjek, ljubav, sreća, bol, sve. O svemu razgovaramo. Kao kakve dvije babe na placu koje klafraju o najnovijim zgodama susjeda sa šestog kata. I svuda nas ima. U centru, u predgrađu, vozimo se vlakom, autobusom, hodamo i trčimo, ležimo u snijegu i skačemo u rijeku po ljeti. Stojimo u pošti u redu i raspravljamo o ljudima. Uvijek nešto. Uvijek novo.

Moja kćer i baka, taman su se nekako mimoišle. Jedna umrla malo prije rođenja druge. Želja mi je da se neke stvari ne zaborave. Barem da ja ne zaboravim dok ne dođe vrijeme da to ispričam. A počeo sam zaboravljati.

Imao sam predobre roditelje, imao sam predobru baku. Imam predobro dijete.
Mada se dobar dio života držim izvještaja, znanosti i tehnologije, a za književnost jednostavno nisam, neka srednja verzija bi bila pisanje bloga. Jednostavno, krug se zatvara.... Baka je pričala meni, ja pričam kćeri...

I da, da završim sa jednom istinom o našim starim ženama:
Kada ljudi idu sa sahrane neke naše seoske žene obično bauljajući nizbrdo i izbjegavajući sve one kupine i borovnice uz put, onako više za sebe mrmljaju: "Eto, spasi se sirotinja, a prava je žena to bila. Bome se napatila u životu."

Kuica malenica

Kućica Malenica. Pogled u svijet iz trošne ali ljubavi pune kućice.
- 02:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.